Alergijske bolesti predstavljaju bolesti novog doba i u neprestanom su porastu, a kako simptomi mogu biti vrlo različiti, s obzirom na to da se alergija može javiti na bilo kojem organu, sve se više liječnika različitih struka utiče alergiji kao mogućem uzroku pacijentovih nejasnih smetnji, i pribjegava dijagnostici alergijskih bolesti.
S druge pak strane, pacijenti mnoge svoje smetnje olako pripisuju mogućoj alergiji, tako da i sami traže ispitivanja kojima bi se alergija potvrdila ili isključila. Shodno velikom interesu za dijagnosticiranjem alergijskih bolesti, razvijene su brojne metode za utvrđivanje alergija, od kojih su mnoge znanstveno neutemeljene, te često navode pacijente na nepotrebno izbjegavanje nekih pretpostavljenih alergena, prvenstveno hrane, što može dovesti i do prehrambenih deficita.
Važno je stoga upozoriti na nekoliko činjenica oko postavljanja dijagnoze alergije i ukazati na znanstveno utemeljene i standardizirane metode dijagnostike.
DIJAGNOZA ALERGIJA
Prvo, organizam može imati sklonost razvoju alergijske bolesti, bez da se sama bolest i razvila, a hoće li se ikad razviti nije sigurno. Ponekad se u krvi pacijenta mogu utvrditi povišene vrijednosti nekih bjelančevina (imunoglobulina E), koje ni u kom slučaju nisu specifične za alergiju, već se javljaju i u nekim drugim poremećajima, no kako se često javljaju u alergijskim bolestima, neki su to skloni tumačiti direktnim uzrokom i posljedicom. Pogrešno je postaviti dijagnozu alergije temeljem povišenih vrijednosti IgE, ako uz to nedostaju simptomi bolesti.
I suprotno, u slučaju da je vrijednost IgE niska, to ni u kom slučaju ne znači da alergije nema, jer se ona javlja različitim mehanizmima. Dakle, da bi se postavila dijagnoza alergije, moraju se uzeti u obzir pacijentovi simptomi, pretpostavljeni mehanizmi nastanka, povezanost alergenih podražaja, dok laboratorijske pretrage predstavljaju samo pomoćne metode.
Drugo, nije uvijek potrebno koristiti sve dijagnostičke metode koje stoje na raspolaganju kako bi se postavila dijagnoza alergije. U tipičnim je slučajevima, kada se npr. javi sekrecija iz nosa, kihanje i svrbež nosa i očiju svaki puta kad se pacijent u proljeće nađe uz rascvjetalu livadu, ili kad se pojavi osip u dojenčeta svaki put kada popije bočicu tvorničkog dojenačkog mlijeka, dijagnoza alergije jasna iz same anamneza, tj. podataka o naravi i okolnostima javljanja pacijentovih simptoma i nikakve daljnje pretrage nisu potrebne, već se može započeti liječenje.
I treće, postoji samo nekolicina znanstveno utemeljenih, i od strane meritornih svjetskih udruženja liječnika alergologa prihvaćenih dijagnostičkih metoda za dokazivanje alergija, koje se sve primjenjuju u Hrvatskoj, u alergološkim ambulantama.
Budući da alergijske bolesti predstavljaju bolesti vrlo složenog mehanizma – mogu nastati „rano“, unutar nekoliko minuta do sati nakon izlaganja alergenu (npr. koprivnjača ili astmatski napad) ili „kasno“, više dana do tjedana po izlaganju alergenu (probavne alergije, atopijski ekcem), mogu se očitovati na više organa (najčešće je zahvaćena koža, dišni ili probavni sustav, no česte su i kombinacije simptoma na više organa), a intenzitet alergijske bolesti može biti od blagog svrbeža, do po život opasnih reakcija, postavljanje dijagnoze je ponekad vrlo složeno i dugotrajno, a samo u slučajevima nekih alergija, prvenstveno onih tzv. „ranog“ tipa, u kojima organizam stvara protutijela iz grupe imunoglobulina E( IgE), možemo si pomoći i laboratorijskim testovima.
TESTIRANJE NA ALERGIJE
U uzorku pacijentove krvi određuje se ukupna količina IgE ili količina specifičnih IgE na određene alergene, odnosno reaktivnost krvnih stanica na podražaj alergenima. Kad se, međutim, alergijska reakcija događa u tkivu (crijevu, koži), i to mehanizmima koji nisu posredovani IgE, nije relevantno testiranje krvi, već se u nekim slučajevima mora analizirati samo zahvaćeno tkivo (npr. uzorak sluznice crijeva).
Drugi dio testova tiče se ispitivanja na samom pacijentu, tzv. testovi uživo (in vivo), od kojih je najpoznatiji i najčešće primjenjivan ubodni kožni test (PRICK), a vjerodostojan je, opet, za alergije koje nastaju mehanizmima tzv. „ranih“ reakcija (uključujući imunoglobulin E).
Test se izvodi apliciranjem kapljice otopine alergena na kožu, kroz koju se laganim ubodom probije gornji sloj kože i čeka reakcija koja se razvije unutar petnaestak minuta. U nekim slučajevima test se očitava i odgođeno, nakon 4-6 sati. Kako u pozitivnom testu ulogu igraju IgE, on dobro kolerira i s količinom IgE određenih u krvi, no ovdje je uključena i reaktivnost kože bolesnika, dakle živih stanica, što testu daje veću vjerodostojnost od krvnih testova. Postoje i druge vrste kožnih testova, od kojih se neki provode u posebno indiciranim slučajevima.
Kod spominjanja bilo kojeg načina testiranja (laboratorijskog ili kožnog testa), moram napomenuti da se simptomi alergijske bolesti mogu javiti prije nego krvni ili kožni testovi postanu pozitivni, tako da odluku o početku liječenja ne smijemo donijeti isključivo temeljem rezultata testova. Pozitivnost testova se može pojaviti i više mjeseci nakon nastupa bolesti, ali u djece testovi mogu biti pozitivni već i u prvim mjesecima života, što je u suprotnosti s čestom predrasudom da se djeca do 3. godine ne trebaju testirati.
Najpogodnije vrijeme za testiranje ne može se točno odrediti, no svakako je važno naglasiti da ni u kom slučaju nije potrebno žuriti s pretragama kad se pojave simptomi alergije, već je bolje pričekati nekoliko mjeseci, a propisivanje terapije temeljiti na intenzitetu i tipu alergijskih smetnji..
POSTAVLJANJE DIJAGNOZE
Dijagnostika tzv. „kasnih“ alergijskih reakcija je mnogo složenija, obzirom da se one odvijaju u pojedinom organu, a uključuju stanice koje se ne ponašaju jednako u tkivu i u krvi. Tu dolazi u obzir, naročito kod kožnih alergija, tzv. „patch“ test (oblik kožnog testa), pri kojem se na netaknutu kožu nalijepe alergeni u vidu flastera, ostave djelovati tijekom 24 sata, a reakcija kože se očitava nakon 48 i 72 sata. Ovi testovi se rutinski rabe u odraslih, dok za djecu još uvijek nisu uvedeni u rutinsku primjenu.
U slučajevima sumnje na alergiju tzv. „kasnih“ reakcija, važno je utvrditi povezanost izloženosti alergenu i vrsti reakcije, često je potrebno pažljivo pratiti i bilježiti reakcije, a kad se povezanost utvrdi, pribjegava se eliminaciji pretpostavljenog alergena. Nakon izvjesnog vremena eliminacije (više tjedana ili mjeseci), ili pri slučajevima kad je nejasno postoji li alergija, mora se učiniti test provokacije. To znači izlaganje organizma alergenu za koji vjerujemo da izaziva reakciju. U slučaju postojanja alergije, reakcija se pojavi u jednakom obliku kao prvi put. Testovi provokacije moraju se provoditi pod liječničkim nadzorom (često i u bolnici) i uz spremnost reagiranja na teške oblike reakcija, ali su u nekim slučajevima neizostavni. U djece se često vrši test provokacije na hranu, i to u trenutku kad se pretpostavlja da je reaktivnost organizma smanjena, i kad očekujemo da se namirnica može ponovno uvesti u prehranu (poznato je da djeca najčešće „prerastu“ alergiju na hranu). Test provokacije je i jedini mjerodavni dijagnostički put dokazivanja ili isključivanja alergije na lijekove.
Na kraju je važno napomenuti da u tipičnim slučajevima dijagnozu alergijske bolesti može postaviti liječnik primarne zaštite, bez dodatnih testiranja ili upućivanja alergologu, kako bi što ranije započeo liječenje, no konzultacija specijaliste alergologa bit će potrebna da se, osim potvrđivanja dijagnoze, zajedno s pacijentom utvrdi strategija ponašanja i liječenja. Alergijske bolesti imaju svojstvo javljanja tijekom niza godina, ponekad i doživotno, a često mijenjaju svoje simptome, što je razlog da se pacijent upozna s mogućim problemima kako bi ih prepoznao i na pravi način reagirao kad se pojave.
To je naročito važno za oboljele od astme, bolesti koja je prototip alergijske bolesti dišnog sustava, i za koju je vrlo važno da pacijent ili roditelj, zajedno s liječnikom, ustanove točne mjere liječenja i način reagiranja pri pojavi simptoma, mjere koje je potrebno poduzeti da bi se spriječilo pogoršanje, te kod pacijenta ostvare osjećaj da ima potpunu kontrolu nad svojom bolesti.