Alergijske bolesti su u nezaustavljivom porastu. Mogu se javiti ubrzo po rođenju ili u bilo kojoj dobi kasnije u životu, uvelike smanjuju kvalitetu života, zahtijevaju slojevit i ponekad agresivan terapijski pristup.
Imunološki sustav je ugođen tako da prvenstveno štiti domaćina. S jedne strane uništava strane biološke tvari i organizme koji ga mogu ugroziti, a s druge strane štiti od prekomjernog reagiranja na bezopasne podražaje, usmjeravajući reaktivnost odgovornih stanica i dovodeći do stanja tolerancije u zdravih osoba. Čimbenici koji uvjetuju disbalans u prirođenom imunološkom sustavu i, povisujući aktivnost efektornih (izvršnih) staničnih mehanizama, rezultiraju alergijskim i autoimunim bolestima, uvelike su još nepoznati.
Kliničke slike alergijskih bolesti
Premda se alergijske bolesti primarno ispoljavaju na jednom ili više organa, sa specifičnostima pojedinog tkiva, svaka alergija je uvijek reakcija čitavog organizma jer stanični signali djeluju sistemski.
Alergijske reakcije na koži javljaju se u vidu atopijskog ekcema, koji je karakteristična alergijska bolest rane dječje dobi, kontaktne alergije, te alergijske urtikarije. Reakcije potkožnog tkiva javljaju se u vidu angioedema, često udruženog s urtikarijom, dok je zahvaćanje sluznice očne spojnice, alergijski konjuktivitis, obično udružen s alergijskim rinitisom.
Dišni sustav manifestira alergije u vidu alergijskog rinosinuitisa i astme, a na probavnom sustavu alergije se manifestiraju oralnim alergijskim sindromom, alergijskim ezofagitisom ili kolitisom. Najteži oblik sistemske alergijske reakcije je anafilaksija, koja nastupa neposredno nakon kontakta s alergenom u visokosenzibiliziranih osoba, razvija se unutar nekoliko minuta i može ugroziti život. Najčešća je na alergene unešene hranom ili na ubode insekata.
Alergeni dolaze u kontakt s organizmom direktno preko kože, sluznica ili oralnim unosom. Alergije dišnog sustava rezultat su kontakta s alergenima iz zraka, probavne alergije su reakcija na alergene unesene oralnim putem, dok na neke kožne alergije utječu podjednako aeroalergeni, oni uneseni oralnim putem ili direktnom aplikacijom na kožu.
Najznačajniji inhalacijski ili aeroalergeni su grinje, peludi stabala (breze, čempresa, platane, masline), trava, korova (ambrozije, pelina, crkvine), epitela mačke i psa, plijesni te izlučevina žohara. Od alergena hrane najznačajniji su kravlje mlijeko, jaje, kikiriki, orašasti plodovi, riba, soja, pšenica i konzervansi.
Alergije na hranu predstavljaju sve veći problem. S jedne strane, za one alergije za koje postoji nadomjestak, kao što je npr. alergija na kravlje mlijeko u dojenčadi, radi se o velikom financijskom opterećenju, a s druge strane, eliminacijska prehrana je za neke namirnice vrlo teško provediva, dok trajna neizvjesnost ili utvrđena opasnost od nehotičnog konzumiranja inkriminirane namirnice, osim realne opasnosti po život, nosi i ogroman psihološki teret.
Reakcije koje se često zamjenjuju alergijskim stoga što imaju istu kliničku sliku su tzv. pseudoalergijske reakcije. Medijatori koji u njima sudjeluju jednaki su kao u alergijskim reakcijama, no uzrok njihovu oslobađanju nije u nepodnošenju nekog proteina, već u nespecifičnim podražajima koji dolaze iz neke hrane (npr. jagode) i potiču degranulaciju mastocita, nepodnošenju većih količina histamina iz hrane (npr. fermentirani sirevi, vino, riba) uslijed nedostatka enzima monoaminooksidaze ili pak fizikalnih podražaja, odnosno imunoloških procesa kao posljedice drugih bolesti koji mogu uzrokovati npr. urtikariju. U takvim procesima se svim dostupnim metodama dijagnostike ne može utvrditi uzročni alergen, a reakcije nastaju na različite podražaje.
Dijagnostički testovi
Dijagnostika najčešćih, IgE protutijelima posredovanih alergija, je dobro definirana i standardizirana. Postoje in vitro i in vivo testovi koji nam s visokom pouzdanošću mogu odgovoriti na pitanje koji je uzročni alergen kod pojedinog pacijenta.
U in vitro metode dijagnostike spadaju određivanje ukupnih i specifičnih IgE protutijela na glikoproteine i proteine iz različitih izvora. Metode su visoko specifične i osjetljive, a to je ujedno i najraširenija dijagnostička metoda u alergologiji. Postoje i drugi testovi koji otkrivaju produkte različitih stanica, a mogu se otkriti u krvi ( CAST ELISA, test degranulacije bazofilnih leukocita, određivanje aktivacije bazofila protočnom citometrijom).
Prototip in vivo testa za određivanje alergija posredovanih IgE protutijelima je prick test (ubodni kožni test) u kojem se laganim ubodom kroz kapljicu alergena i gornji sloj kože, alergen dovodi u kontakt s mastocitima. U senzibiliziranih osoba mastociti u kratkom vremenu degranuliraju i oslobađaju medijatore, rezultirajući stvaranjem urtike nakon 15-20 minuta. Test je dobro standardiziran u djece i odraslih, jednako kao i alergeni s kojima se test izvodi. Prick test je najmjerodavniji kod inhalacijskih alergena i nekih oblika alergije na hranu.
U dijagnostici atopijskih ili kontaktnih alergija na koži koriste se i epikutani testovi, u kojima se alergen u tekućem ili polutekućem stanju aplicira na kožu pomoću flastera, a reakcija se očitava nakon 48 i 72 sata. Testovi se rutinski rabe u dijagnostici.
Za postavljanje dijagnoze alergije na hranu, kod simptoma koji ne uključuju simptome anafilaksije, nezaobilazan je test oralne provokacije. Najčešće se izvodi otvoreni ili jednostruko slijepi pokus prema standardiziranim protokolima. Testovima provokacije se također dokazuju ili isključuju alergije na lijekove.
Liječenje alergija
Posljednja dva desetljeća učinila su, upotrebom protuupalnih lijekova profilaktički, revoluciju u terapiji astme, kao prototipa alergijske upalne bolesti dišnih putova. Danas je većini oboljelih omogućeno voditi život koji se kvalitetom ne razlikuje od zdravih osoba, bez napada koji su obilježavali bolest prije ere inhalacijskih kortikosteroida.
Osnovu liječenja astme i alergijskog rinitisa predstavlja kontinuirana ili intermitentna primjena inhalacijskih ili intranazalnih kortikosteroida. Tu su još antihistaminici koji se koriste pri peludnom alergijskom rinitisu, konjuktivitisu i urtikariji, antagonisti leukotriena, također za liječenje alerijskog rinitisa i blage astme, naročito u djece. Važno je spomenuti da svi lijekovi nose simptomatsko poboljšanje, dok je jedina kauzalna terapija alergija imunoterapija ili hiposenzibilizacija. U toj vrsti liječenja primjenjuju se sukcesivno više doze alergena na koje senzibilizirana osoba reagira, te se organizam potiče na promijenjen obrazac reakcije i stvaranje tolerancije. Važno je da su pripravci standardizirani kako bi se izbjegle moguće nuspojave i da terapiju provode osobe educirane u alergologiji.
Za akutno liječenje alergija koristi se adrenalin uz ostale simptomatske lijekove, a osobe koje imaju alergiju na hranu ili ubode insekata nerijetko su upućene uza se imati i aplikator adenalina za samoprimjenu.
S obzirom da se u liječenju alergijskih bolesti radi o kroničnim tegobama, koje je potrebno liječiti niz mjeseci ili godina, pri odabiru lijekova i metoda liječenja pojedinog pacijenta najvažnije je koristiti najpoštedniju terapiju koja dovodi do značajnog smanjenja ili nestanka simptoma, a s najmanje nuspojava, te nije dovoljno naglasiti da je uvijek nužan individualan pristup.